Naslov je jednostavno 2020. Zvučao je nekako prijelomno i u vrijeme siječanjske premijere, dok još nismo bili suočeni sa svim onim što nam je stiglo “u paketu” s epidemijom.
Velike koprodukcije MGL, Drame Ljubljana i Cankarova doma su u malenom kazališnom svijetu Slovenije uvijek popraćene velikim očekivanjima. Posebne su jer imaju najbolje tehničke uslove koje nudi najveća i, od 1983. do danas, najmodernija dvorana u Sloveniji. Gabariti i preglednost Gallusove dvorane neizbježno nadahnjuju kazališne ljude. Ukratko, u takvim uslovima je vjerojatnije postići sve ono na što teatarskog umjetnika nagovara mašta.
Ivica Buljan je kao redatelj predstave 2020 odlučio pustiti mašti na volju i upotrijebiti mnoga raspoloživa tehnološka sredstva. Predstava je tako dobila kabaretske, cirkuske, pa i operske elemente. Njezin adut je izvjesni iskorak iz očekivanog kazališnog formata – i, uz to, trenutačnog trenda (često dosadnog) dokumentarizma.
No tehničke mogućnosti neke dvorane nisu presudni čimbenik za uspjeh takvog iskoraka. Ključan je bio sam proces građenja onoga što vidimo na pozornici. Materijal je, naime, nastao u intenzivnom kolektivnom procesu, kroz suradnju glumica i glumaca, dramaturkinje, koreografa i, naravno, redatelja.
Temeljno gradivo bile su knjige Yuvala Noaha Hararija, globalno popularnog autora koji iz različitih perspektiva komentira i misli kontraste, krize i moguće “pravce razvoja” suvremenog svijeta.
Harari je tako osnova na koju se lijepe individualne ili skupne glumačke interpretacije i komentari. Tako Hararijevo pisanje dobiva na aktualnosti, povezuje se s pitanjima lokalnog prostora i, kako se pokazuje, služi kao sadržaj kojim se poigrava i na koji se gleda s kritičke, humorne i, zašto ne, zabavne distance.
I što zapravo gledamo? To pitanje je prilično relativizirano jer predstava prije svega dopušta gledaocu izvjesno prepuštanje. Prije bismo, dakle, rekli da nam nudi prepuštanje umjesto uobičajenog provociranja razmišljanja o određenoj temi.
Može se učiniti da sve što gledamo služi samo užitku u gledanju. No sav spektaklski “glamur” biva oblikovan tako da sve vrijeme vidimo i njegovo naličje. A upravo ustrajno pokazivanje tog naličja otvara kritičku ali i grotesknu perspektivu spektakla.
Dok slušamo interpretacije povijesti čovječanstva koja je povijest napretka – za koji često nismo sigurni je li uopće napredak – gledamo kolektivne slike nastupajućih koji pjevaju, igraju i lete nad pozornicom. Od pećinskog čovjeka do atomske bombe, od eksploatacije krava do slijetanja na Mjesec, od imitacije filozofa Žižeka do poigravanja sa facama političara koji vladaju svijetom, od šašavog razgovora između Hararija i Marka Zuckerberga (te njihova skidanja do gola) pa do utrčavanja veselih šišmiša u publiku, sve to tvori jedan neprekidni tok, i to tako da nam je sve vrijeme jasno da stvari na ovom svijetu funkcioniraju poprilično stihijski.
Nije li upravo stihijskost izvor naše kolektivne traume i naših osobnih strahova od neizvjesne budućnosti? Koja se trenutačno čini neizvjesnija nego ikad prije.
Poruke koje predstava oblikuje imaju dakle istodobno globalni i lokalni karakter, ali i posve svježu aktualnost. Tako se u samo izvođenje kao gosti uključuju zanimljivi mladi umjetnici s raznih područja. U trećem djelu predstave je, naime, prizor TV razgovora između gosta i glumice Zvezdane Mlakar, koja i inače vodi svoju emisiju na javnoj televiziji. Na premijeri je njezin gost bio koreograf predstave sa svojom potresnom izbjegličkom pričom, dok je u nedavnoj izvedbi gostovao umjetnik Petr Davydtchenko, koji je nekoliko dana prije pojeo živog slijepog miša ispred slovenskog parlamenta. Pokušao je time provocirati javnost (ili samo pokazati svoje viđenje) na temu relativnosti prijenosa zaraze, stjecanja imuniteta i korporativnog monopola nad razvojem lijeka. Umjetnik je pred intervjuom razbio ekran na kome je tekla snimka pomenute akcije i tako simbolički uništio svoj rad.
Zanimljivo je da mu prijeti pet godina zatvora jer je šišmiš u Sloveniji zaštićena vrsta. Još zanimljivije je brutalno “dostignuće” naše civilizacije da za ubijanje tko zna koliko krava, kokoši ili riba dnevno nikome ne prijeti nikakva kazna, nego naprotiv, takvi pokolji bivaju nagrađeni profitom.
Čin ubijanja nečovječje životinje za potrebe umjetnosti – i za bilo koje druge potrebe – ostaje neprihvatljiv onima koji razumiju revolucionarnu važnost specizma te što znači činjenica da su sve životinje (uključujući čovjeka) jednake, a ubacivanje takvih intervencija u predstavu govori o njenoj potrebi za proizvodnjom atrakcije.
Iako o atrakciji govorimo kroz ovaj kontradiktorni primjer, treba naglasiti da je upravo atrakcija u scenskom pogledu ono što podcrtava spomenuti iskorak predstave iz “običnog” kazališnog formata. Atrakcija ima moć da oneobiči obično i u ovom primjeru proizilazi iz igranja s logikom spektakla. A spektaklska razina projekta 2020 se u velikoj mjeri oslanja na dramaturšku suradnju Petre Pogorevc koja je pridonijela željenoj širokoj, ali i dovoljno dinamičnoj slici čovječanstva koje se preispituje – čak od Velikog praska pa sve do danas – i koje je još uvijek zbunjeno samim sobom!
Tako na sceni imamo tu sliku zbunjenosti nečega tako apstraktnog i neulovljivog kao što je čovječanstvo (“svi mi”) i, paralelno, sliku pojedinaca koji itekako znaju razmišljati, iznositi prijedloge i organizirati suživot u skupnosti u kojoj su rođeni ili su u nju ovako ili onako dospjeli. Ti pojedinci su upravo glumci koji izražavaju vlastito Ja (svoja veselja, strahove, ideje, osobne ispovijesti itd.) i tako se aktivno nadovezuju na sadržinu opsežnoga gradiva kojim su se bavili tijekom procesa sklapanja predstave.
Upravo zahvaljujući miješanju kazališnih funkcija – recimo plastično: glumac tu nije samo glumac nego u izvjesnom smislu i redatelj/dramaturg – nastaje skica odgovora na pitanje kako izaći iz zbunjenosti samim sobom u našem kompleksnom svijetu, kako razriješiti osobnu i kolektivnu traumu koja blokira ostvarenje sreće i blagostanja za sve: suradnjom koja znači svjesno odricanje od vlastitih unaprijed zacrtanih uloga. Suradnjom koja može egzistencijalnu neizvjesnost, koja se stalno nadvija nad svijetom i neprestano eskalira kroz takve i onakve (krvave) sukobe, preokrenuti u užitak življenja svih živih bića.
Čovjek je životinja, u svakom smislu, to nam govori predstava 2020, kao i sam tijek događaja u napetoj 2020. godini. Vratiti se stoga animalnosti u nama kako bismo razumjeli i osjetili značaj nečovječjih životinja i temeljnu neravnopravnost koju čovjek njihovim nipodaštavanjem stalno reproducira, a istodobno očekuje mir na Zemlji i mir sa samim sobom.
Dok važi Orwellova “neke su jednakije od drugih”, bit ćemo svjedoci i sudionici biopolitičkog poretka u kojemu smo sve više svedeni na pokorne automate, a za “najnaprednija” bića na planetu važit ćemo jer znamo tako savršeno uništavati sve oko sebe i same sebe. Što opet ne znači da ne umijemo biti solidarni, altruistički i sposobni slavljenja životne radosti u zajednici.
…………………
Tekst je objavio zagrebački Express pod naslovom Povratak animalnosti (2.10.2020., br. 533, str. 72-73).
